Blagoslovljen Uskrs. Sretan Uskrs. Čestit Uskrs.
Koliko smo danas takvih poruka poslali i dobili!?
Koliko smo dobrih želja u srcu imali i naglas izrekli, koliko ljudi mislima zagrlili!?
Vjerujem, puno. Vjerujem, iskreno.
Vjerujem da je čak i baba koja je u četvrtak oko pola jedan u jedanaestici sočno psovala putnike zbog gužve, danas zaboravila da je tog dana nadmašila engleskog kočijaša u sočnosti psovanja, te da se danas molila prije uskršnjeg obroka i obraćala se Bogu biranim riječima.
Vjerujem da su se dvije studentice iz četvorke, taj isti četvrtak oko pola osam, jutros upicanile za crkvu i pažljivo ogledavale po crkvi da vide tko ih je zapazio, jer one nisu zapazile da pokraj njih stoji mlada trudnica u visokom stupnju trudnoće i pokušava sačuvati ravnotežu na otečenim nogama. Mlade dame su sjedile svih osam stanica, blebetale o dečkima ne shvaćajući da će i same jednom vjerojatno biti trudnice u društvu koje je zaboravilo osnove kulture i suosjećanja.
A to je samo mali djelić svakodnevice.
To je mrvica zapažanja.
Od takvih mrvica sastoji se svaki naš dan.
Misleći da se molitvom jednom na tjedan, jednom na mjesec ili jednom na godinu svi naši grijesi mali i veliki opraštaju negdje u beskrajnom prostranstvu, činimo bezbroj gluposti i bezobrazluka i koračamo kroz dane kao da smo svi bogovi.
